Japan je čudesan. Zašto sam od svih mjesta koje smo posjetili u Japanu odlučila početi s Hokkaidom, najsjevernijom, najizoliranijom prefekturom (koja nam se uostalom najmanje svidjela)- ne znam, možda zato što mi je najsvježija, a možda zato što ju sad, s odmakom, gledam naklonjenije. Hokkaido smo posjetili za našeg zadnjeg putovanja u Japan, prošle godine, vlakom iz Tokija.
Na kratko putovanje po Hokkaidu smo se odlučili u zadnji tren, za vrijeme našeg višetjednog boravka u Otakiju u blizini Tokija- vagali smo hoćemo li zadnji tjedan u Japanu provesti na Kyushu (najjužnijem velikom otoku) ili Hokkaidu. Za Kyushu mi se činilo da nam treba auto i više vremena, a za Hokkaido me, među ostalim, inspirirao dokumentarac “Joanna Lumley’s Japan” i YouTube videi “InternationallyMe” Angele An- Novozelanđanke koja živi u Japanu, istražuje manje poznata mjesta i zabačene regije, uživa u hrani, primjećuje svaki neobičan detalj, a njena zaljubljenost u sve japansko je zarazna. Osim što je poznat po prirodi, sa 6 nacionalnih parkova, 5 semi-nacionalnih parkova i 5 aktivnih vulkana, od Angele sam doznala da je Hokkaido poznat i po svježoj morskoj hrani (Nije li cijeli Japan? No čini se Hokkaido posebno!), Sapporo pivu, mliječnim prozivodima (što je za nas značilo puno sladoleda i torti od sira). Od Joanne sam prvi put čula za urođenički Ainu narod, čiji potomci žive još samo na sjeveru Hokkaida i doživjela divljinu i daljinu tog otoka snijega i leda.
Hokkaido nas nije oduševio u onoj mjeri u kojoj nas je oduševio ostatak Japana i trebao mi je vremenski odmak da ga počnem cijeniti. On je izoliraniji, javnim prijevozom nepovezaniji, slabije organiziran od ostatka Japana, ne mari za trendove- jednostavno drugačiji. Putovanje po Hokkaidu iziskuje više truda.
Hokkaido je najsjeverniji i najrjeđe naseljen od četiri glavna japanska otoka. On je i najizoliraniji, pri čemu ne mislim samo na geografsku izoliranost i slabije prometne veze- ozbiljnije naseljavanje Hokkaida Japancima počelo je tek krajem 19. stoljeća. Urođenički Ainu narod većinom je asimiliran tijekom 20.stoljeća, pri čemu su njihov jezik i kultura potiskivani i tek se osamdesetih godina prošlog stoljeća počelo raditi na očuvanju te kulture. Ipak, Hokkaido je i danas drugačiji, i ta “drugačijost” se osjeti čim podzemnim tunelom prijeđete Tsugaru tjesnac koji dijeli Honshu (glavni otok) od Hokkaida.
Naša prva stanica na putovanju Hokkaidom bio je Hakodate, ujedno i zadnja stanica Shinkansena (brzog vlaka) na putu prema sjeveru. Hakodate nam se tijekom prvog popodneva učinio toliko dosadan da smo sljedeće jutro proveli u pola sata udaljenom Onuma semi-nacionalnom parku, a popodne iskoristili važeću kartu za Shinkansen i napravili izlet do Aomorija na Honshuu, samo kako bismo posjetili Aomori Museum of Art (što uopće nije bila loša ideja, ali o tome u nekom od sljedećih postova). Prvi dan u Hakodateu sam zapisala u dnevnik: “Hakodate je grad duhova. Osim što nas je obalni dio s brodogradilištem podsjetio na Pulu, i općenito miris mora na Istru, grad je pust, dosadan, jedini ljudi su velike grupe kineskih turista, a (slabašan) turizam je tako i orijentiran.” Naravno da nam u Hakodateu na kraju i nije bilo tako loše, samo se nakon obilja Tokija trebalo priviknuti na tu “drugačijost”.
Prvo poslijepodne u Hakodateu prošetali smo uz obalu s pogledom na brodogradilište, zastali u starim ciglenim skladištima koja su pretvorena u neku vrstu shopping centra- ušli smo nadajući se kombinaciji lijepih papirnica, galerijica, kafića i slastičarni, a dobili smo hrpu kiča koja je za nas bila s Japanom nespojiva. Ipak, u jednoj od hala je poznati japanski proizvođač washi tapea, MT, imao privremeni dućan sa stotinama šarenih rola (koje ja inače koristim za pakiranje, zatvaranje koverti, označavanje hrane, lijepljenje fotografija po zidovima)- i to je suvenir koji smo nosili kući iz Hakodatea.
Produžili smo do četvrti Motomachi, nekadašnje rezidencije stranih trgovaca i konzulata, u kojoj možete vidjeti i pravoslavnu crkvu, i britanski konzulat, i budistički hram. Nazivaju ga zapadnjačkim dijelom Hakodatea, a nama ta četvrt i je izgledala nekako američko, melankolično (s drvenim vilama koje izgledaju zapušteno), romantično (s uređenim površinama zasađenim cvijećem koje nitko osim nas nije gledao), kao da je zaspala prije stotinjak godina i više se nije budila. Nikoga nismo sreli na tim ulicama.
Za večeru smo u Daimonyokocho (yokocho je u Japanu uska, pokrajnja uličica s prčvarnicama u kojima se obično dobro jede) pronašli minijaturnu zalogajnicu- tipičnu za Japan, s jednim šankom koji prima desetak ljudi i gazdaricama koje kuhaju pred tobom, iza šanka. Na Hokkaidu smo se namjerili na morsku hranu i naručili: pečene cijele lignje, kuhanu rakovicu, jaja s povrćem, edamame (kuhane i lagano zasoljene mahune soje, koje su toliko fine da ih uvijek i svugdje u Japanu naručujemo). Ledeno Asahi pivo, i razgovor sa susjedima za šankom. S obzirom na to da u takve lokalne prčvarnice ne zalazi puno turista, htjeli su nam izreferirati sve što znaju o Hrvatskoj, gurajući nam pod nos mobitele sa slikama Plitvica i Dubrovnika i diveći se Mirku Cro Copu Filipoviću, koji je u Japanu definitivno najpoznatiji Hrvat.
Drugo jutro sjeli smo na vlak za Onuma semi-nacionalni park (čini se da je to kategorija ispod nacionalnog parka u Japanu), jezerski krajolik istočkan otocima, pod vulkanom Komagatake. Park je lijep, pomalo bajkovit, jer su otoci toliko maleni i ravni da izgleda kao da plutaju, a na jednom zatvorenijem jezercu vidjeli smo prave plutajuće otoke, odnosno busene trave sa stabalcima koje je vjetar nosio lijevo-desno i koji su izgledali kao neki čarobni krajolik iz Miyazakijevih animiranih filmova. Dio većih otoka povezan je mostićima, a mi smo istražili onoliko koliko se moglo ići pješke. Vidjeli smo izletničke brodove na koje su čekale veće grupe, ali nismo bili raspoloženi za bilo kakav organizirani tip izleta, pa smo nakon šetnje otišli isprobati sladoled po kojemu je Hokkaido poznat.
Hokkaido proizvodi nešto više od 50% cjelokupne japanske proizvodnje mlijeka- hladnije podneblje i nepregledne zelene površine pogoduju uzgoju krava. Zbog toga je Hokkaido poznat po finom sladoledu i tortama od sira, koje smo jeli svakom prilikom koja nam se pružila. Torte od sira, kao zalogajčići u svako doba dana (i noći) među najdražim su nam sjećanjima na Hokkaido. U slastičarnici na rubu Onuma parka probala sam sladoled od mlijeka i dinje- imao je okus po pravom mlijeku, bio je kremast, lagan i savršeno oblikovan, poput neke sladoledne skulpture. Svidio mi se, naravno, kao i većina hrane u Japanu. Kad smo se vratili vlakom iz Onuma parka, bilo je tek oko 1- a kako smo već prvi dan zaključili da smo vidjeli dovoljno Hakodatea, iskoristili smo važeće karte za brzi vlak, kako bismo se vratili na Honshu i proveli popodne u muzeju u Aomoriju. Nama je uostalom vožnja Shinkansenom takav doživljaj, da bismo bili zadovoljni čak i da smo se samo provozali gore-dolje.
Navečer smo u Hakodateu odlučili poslušati savjete našeg domaćina Daisukea, koji su nam se dan ranije činili preturistički i večerati burgere u legendarnom Lucky Pierrotu, a kasnije torte od sira u isto tako legendarnom Snaffle’su. U japanskim pivnicama je često na meniju istaknuto najpopularnije jelo- s obzirom na to da je u Lucky Pierrotu Chinese Chicken Burger označen kao No.1, mi smo ga i naručili, i to mora da je najbolji burger koji smo ikada jeli. Fino pecivo sa puno sezama, pikantno začinjeni prženi komadi bijelog mesa, nekoliko listova zelene salate i majoneza. Mjesto je starinsko, pomalo izraubano, s posterima po zidovima (između ostalog, Tamare de Lempicke- što nisam očekivala u takvoj jednoj zalogajnici u Japanu), sve zaposlenice su starije gospođe i to je mjestu davalo nekakvu autentičnost, kao da su cijeli život tamo. Kasnije smo pročitali da je lanac Lucky Pierrot poznat u cijelom Japanu, no restorane otvaraju isključivo u Hakodateu- da biste ga probali, morate doći u Hakodate, takva je politika firme.
U Snafflesu smo uzeli tortu od sira i nešto nalik jako profinjenom ledenom vjetru s jagodama, u više savršenih tankih slojeva- i ponijeli ih u sobu. Bili, su, naravno, fantastični, jer u Japanu čak i ako nešto izgleda kao klopka za turiste, velika je vjerojatnost da će ipak biti odlično.
Na odlasku nam je Hakodate prirastao srcu- njegov mir, skromnost, melankoličnost, miris mora, burgeri i torte od sira, blaga, prozračna svjetlost.
Sljedeći dan, na putu za glavni grad Hokkaida- Sapporo, odlučili smo stati u Noboribetsu Onsenu. Onseni su termalni izvori, kojih je u Japanu, s obzirom na vulkansku aktivnost, mnogo. Pojam onsena uključuje i samo mjesto izgrađeno oko termalnih izvora, i terme, i hotele s privatnim banjama, i to je sve u većini gradića koje sam gledala na internetu izgledalo simpatično: mjesto bi bilo okruženo šumom, uz glavnu ulicu bi tekla rijeka, hoteli bi bili tradicionalni, drveni, od kojih bi neki posluživali i hranu skuhanu na termalnoj aktivnosti. O Noboribetsu se dalo naslutiti čim smo, nakon što smo izašli iz vlaka, sjeli na bus prekrcan turistima koji nas je trebao odvesti do mjesta. Mjesto je sigurno najružnije koje smo vidjeli u Japanu- veliki, tužni betonski blokovi megalomanskih hotela, koji su podsjećali na čehoslovačka skijališta ranih devedesetih i parkinzi za buseve namijenjeni masovnom turizmu. Krenuli smo ravno prema pješačkoj stazi koja vodi prvo kroz rijeku uz šumu, a zatim vulkanski aktivnom dolinom koja na više mjesta ispušta oblake pare. Uz stazu uz rječicu, plastične cijevi, koje uranjaju pa izviru iz zemlje, žice, komadi plastičnih vrećica i mreža. Na fotografijama sam vidjela ljude kako tamo sjede i namaču noge u toplu vodu- mi nismo mogli zamisliti da bismo tamo išta namakali pa smo nastavili prema Jigokudani ili “Paklenoj dolini”. Dolina je lijepa, obavijena u oblake pare koji se na nekoliko mjesta uzdižu iz jezeraca i fumarola, uz jak miris sumpora. Mi smo tada prvi put vidjeli takav krajolik i sigurna sam da bi nas potpuno oduševio da nije pokvaren masovnim turizmom, cestama koje presijecaju dolinu, ogromnim parkinzima i busevima iz kojih su se izlijevale mase ljudi. Nakon šetnje nam je pobjegao bus, voznog reda na stanici nije bilo, morali smo sjesti na taksi koji nas je uz zagušljivi miris osvježivača zraka dvadesetak minuta vozio do stanice vlaka. Jedva smo čekali stići u Sapporo.
Sapporo se u usporedbi s Tokijom ili Osakom čini kao provincijski grad, što ne čudi s obzirom na to da je on i puno mlađi: dok su i Tokio i Osaka već u 18. stoljeću bili razvijeni gradovi, izgradnja Sappora započela je tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Meni je u Sapporu nedostajala slojevitost, zanimljivost arhitekture, raznolikost Tokija, u kojem na neočekivanim mjestima uvijek naiđeš na neki sasvim neobičan bar, uličicu, restorančić, trgovinu, muzej, hram, kuću. Sapporo i njegovi stanovnici (Sapporani?) kao da imaju neki svoj “đir”- zatvoreniji su, pristojni i uslužni, naravno, ali manje uslužni nego u ostatku Japana (a japanska uslužnost u ugostiteljstvu i trgovačkoj djelatnosti je fenomen koji kad jednom doživiš teško se vratiti na staro!).
Nas je, kao i uvijek, najviše zanimala hrana, pa smo slijedeći Angeline preporuke, čim smo stigli na glavnu stanicu u Sapporu stali u red za poznati Nemuro Hanamaru conveyor belt sushi. Stanice vlaka su u Japanu nešto posebno- ujedno i šoping centri, puni zanimljivih trgovina (papirnice! kozmetika! čarape! torbe!- a sve bolje nego što si mogao zamisliti) i restorana (i to često jako dobrih restorana). Ponekad smo na većim stanicama u Japanu provodili i po nekoliko sati. Conveyor belt je pokretna traka koja vijuga po restoranu uz koju su posjedani gosti. Kuhari obično sve rade pred tobom i jela friško napravljena stavljaju na traku s koje uzimaš što god ti se svidi- boja tanjurića označava cijenu jela, a konobar na kraju skenira hrpu tanjurića koje si nakupio (svaki ima ugrađen čip!) i izdaje račun. Takva mjesta su jako popularna u Japanu, jer je conveyor belt sushi obično dosta jeftiniji od tradicionalnih sushi restorana. Ovaj u Sapporu nije bio niti najbolji sushi, niti najbolji conveyor belt sushi koji smo jeli, ali smo svejedno uživali- riba je bila svježa, s trake smo uzimali svašta, od udon juhe s tempurom do sushija, a atmosfera je na takvim mjestima uvijek dobra. Za desert smo, ponovo po Angelinoj preporuci, na istoj stanici otišli na pitice od svježeg sira u Kinotoya Bake: prhko tijesto izvana, kremasti, lagano zapečeni sir iznutra- bili smo oduševljeni!
Drugi dan smo na nama najdraži način upoznavali Sapporo- šetnjom, za koje se u Japanu uvije naiđe na nešto zanimljivo. U Sapporu je to bila Tanukikoji natkrivena shopping ulica, tipična za japanske gradove, s pomalo zastarjelim dućanima s tehnikom, kućnim potrepštinama, suvenirima, slatkišima i restoranima; tržnica Nijo s gomilom svježe ribe, rakovica, školjaka, dućančićima koji prodaju vrećice sušenih ribica kao čips i sušene dagnje zamotane kao bombone i zalogajnicama koje nude donburi- zdjelice riže sa svježim sirovim ježincima, lososovom ikrom i ribom (Japancima često doručak ili marenda, no nama dopodne nije bilo do sirove ribe:)). Zatim “zabavna” četvrt Susukino, s barovima, noćnim klubovima, restoranima, bordelima, karaoke barovima, pachinko igraonama (zapravo nešto nalik kockarnicama) i velikim neonskim reklamama koje podsjećaju na Tokio. Mi smo u Susukinu bili po danu, pa nismo doživjeli tu “Lost in Translation” atmosferu, a jedino što je odavalo “sumnjivost” četvrti bio je mračni curry restoran s isto tako mračnim i pomalo neraspoloženim konobarima- no curry je bio dobar (kao i uvijek, Japan). U Sapporo Factory shopping centar ušli smo kako bismo se divili velikom, staklenim krovom natkrivenom atriju, okruženom peterokatnim zgradama s trgovinama i restoranima. Kompleks je izgrađen na nekadašnjoj lokaciji prve pivovare u Japanu, a mala, još uvijek funkcionalna pivovara može se i posjetiti. U blizini smo našli hipsterski dućan/kafić koji je posluživao sladoled od mlijeka,oblikovan u obliku oblaka (još savršeniji od onoga u Onuma parku). Kasno popodne odvezli smo se vlakom van centra kako bismo posjetili Yurihagara cvjetni park koji je Luka našao među znamenitostima. Park nije bio spektakularan (niti je bio japanski tip parka), ali je bio pun bogatih cvjetnih gredica i slatkih psića u šetnji, padala je lijepa popodnevna svjetlost, prolazili smo kroz uspavane stambene četvrti i čekali vlak za natrag na stanici sami, što je sve doprinijelo da se osjećamo nekako stvarno daleko. Taj popodnevni izlet mi je ostao u lijepom sjećanju, pogotovo zato što se Luka toliko potrudio da nas dovede tamo. U tome je stvar na Hokkaidu- moraš se više truditi kako bi našao dobra mjesta.
Na večeru smo išli u pivnicu unutar kompleksa Sapporo Beer Museuma (marke piva poznate u cijelom Japanu), kako bismo probali “Džingis-kana” (Jingisukan na japanskom), jelo po kojem je grad poznat- ovčetina narezana na tanke komadiće i povrće dolaze sirovi na stol, konobar pali gril smješten na sredini stola, donosi umak i gosti si sami peku večeru i jedu meso friško s grila. U okusima jednostavno, uz dvije krigle piva dosta simpatično i interaktivno- kuhanje s “mise en placeom”! Nekadašnja tvornica šećera, ciglena zgrada muzeja i pivnice izgrađena krajem 19. stoljeća lijep je i lijepo održavan primjer industrijske arhitekture. Fasada obrasla u bršljan ponovo me u mislima odvela u Miyazakijeve filmove, a ugođaju je pridonijelo i to što je usred tjedna, po noći, cijeli kompleks bio dosta pust (i tih).
Drugi dan smo sjeli na vlak za Otaru, gradić poznat po kanalu sa starim skladištima haringi koje su pretvorene u dućane sa suvenirima od stakla (Otaru je, čini se, poznat i po staklu). Nas se kanal zbilja nije dojmio, kao ni ostatak Otarua, ponovno namijenjenog turizmu na kakav u Japanu nismo navikli: mnoštvo kičastih suvenirnica s jedne strane, a s druge strane neka prašnjavost i zapuštenost čim se skrene s glavne ulice. U poznatoj slastičarnici Le Tao naručili smo torte od sira i čokolade, no i tamo je atmosfera bila melankolična (zastarjela, prazna sala i konobarice u jednako tako zastarjelim odijelima, kao da smo zalutali u neki zaboravljeni motel iz osamdesetih). Od svega nam se najviše svidjela vožnja natrag prema Sapporu, jer smo iz vlaka koji jednim dijelom ide uz more vidjeli dupine!
Na Hokkaidu nam je definitvno nedostajao auto, jer smo prekrasnu, divlju prirodu, po kojoj je Hokkaido poznat, imali prilike vidjeti samo u tragovima. Do nacionalnih parkova na sjeveru teško je doći bez auta- neki od tih parkova su izvan ljetne sezone javnim prijevozom praktički nedostupni. S obzirom na to da do ove godine hrvatske vozačke dozvole nisu vrijedile u Japanu, mi tada nismo imali izbora- ako se vratimo na Hokkaido, to će svakako biti rent-a-carom. Kako ćemo inače vidjeti jezero u kojem alge rastu u obliku slatkih kugli pod vodom?
(Za kraj, hommage tortama od sira!)
Javite mi u komentarima volite li više čitati o Japanu ili o Europi, jer imam puno ideja za nove postove i za jedno i za drugo!
Više postova o Japanu (ali na engleskom) možete naći ovdje.
Hvala što čitate,
Anja
Spremi članak na Pinterest!