Pišem ovaj blog, sporadično, već 5 godina. U više navrata pomišljala sam kako bi bilo lijepo pisati na hrvatskom i redovito odustajala, kome se da voditi dvojezični blog? Sada, kada imam dovoljno vremena i volje želim podijeliti priču o nekoliko dobrih dana provedenih u zelenom (u našem slučaju i jesenski žutom) Schwarzwaldu, kao prvi post na hrvatskom.
U prvom mjesecu pisala sam o Torinu, nakon kojeg smo prešli Alpe put južne Njemačke, kako bismo posjetili prijatelje koji vode mali hotel u Badenweileru, gradiću okruženom švarcvaldskom šumom. Luka je prozvao Badenweiler “mjehurićem blagostanja” i tako mu prišio naziv baš po mjeri: termalno kupalište koje kao da je zamislio sam Wes Anderson, cvijeće u prozorima i u velikim teglama po ulicama, složeno u uredne piramide žarkih boja, pažljivo održavani vrtovi i fasade, tamno zelenilo borove šume svud uokolo, vinogradi obojeni u jesenje boje, nekoliko tradicionalnih restorana i pivnica, male radnje sa skupom robom za starije posjetitelje termi. Sve je tako pitomo i tako šarmantno da se na trenutke čini izmišljeno za kulisu nekog “mitteleuropskog” filma ili knjige. Čak je i ambulanta smještena u kućici iz priče, s visokim zabatom, pelargonijama u prozorima i velikom keramičkom žabom na pultu!
Vrijeme u ranom listopadu bilo je sunčano, blago, zlatasto u kasno popodne, s jutarnjom maglom koja se povlačila po livadama i zapinjala za vrhove jela u daljini. Mi smo ga iskoristili za šetnje, vožnje biciklom, vijuganje autom po obližnjim francuskim selima, večernja kupanja u termama.
O Badenweileru na internetu piše sljedeće: termalno lječilište u povijesnoj regiji Markgräflerland, današnjoj saveznoj zemlji Baden-Würtemberg, udaljeno je 28km od Basela i 10km od francuske granice (što smo mi iskoristili za jednodnevne izlete) i poznato po odličnoj klimi (u što smo se i uvjerili). Termalne izvore su u 1. stoljeću otkrili Rimljani i izgradili veliki termalni kompleks koji je kasnije stoljećima služio kao izvor kamena za gradnju, baš kao i naša pulska Arena. Danas se ostatke rimskog kompleksa može vidjeti u parku uz Casiopeia terme.
Posjetiti Badenweiler, a ne posjetiti terme bilo bi kao otputovati u Italiju i ne uživati u hrani- mi smo se u toplim bazenima namakali navečer, nakon izleta u švarcvaldsku šumu ili cjelodnevnog lutanja francuskim srednjovjekovnim selima (iz kojih bismo dovukli bagete, smrdljivi sir, pate zapečen u kori, mirisne kolačiće i alzaško crno vino i kasnije ih večerali u apartmanu). Građevina s kraja 19. stoljeća s kupolastim svodovima, lunetama, vitičastim oslikom i vanjskim bazenom iz kojeg se para izdiže u noćni listopadski zrak podsjetili su me na scenu iz Grand Budapest Hotela u kojoj stari Mr. Moustafa na neki magičan način klizne u kadu do pisca i dogovori s njim večeru u kojoj će mu ispričati svoju priču. Nedostaje još slastičarnica u stilu “Mendl’sa” pa da doživljaj bude potpun!
Kako mi svugdje volimo imati “svoja mjesta”, tako smo i u Badenweileru već prvu večer otkrili “Winzerstube” (u prijevodu nešto kao “Vinski podrum”), tradicionalnu gostionicu s niskim stropovima, sedamnaestostoljetnim seoskim štihom, toplom atmosferom i poslugom u dindrlicama. Jedini stol koji su imali za nas, nenajavljene, bio je u niši ispod stepenica, prema kojoj je konobar pokazao kao prema nekakvom magarećem kutu- mala, privatna niša s minijaturnim stolom i ugrađenim klupčicama? “Da, molim!”, nije ni znao da nas takve stvari posebno oduševljavaju. U Njemačkoj se, logično, volimo počastiti njemačkom hranom, pa smo tu večer jeli pohane šnicle, restani krumpir, juhu od luka (malo francuskog utjecaja), miješanu salatu s preprženim bučinim sjemenkama (Nijemci uvijek rade najbolje salate, s tim misterioznim mutnim dresingom), raženi kruh sa svježim sirom posut svježim povrćem. Uz to, “markgräflerlandsko” vino iz tradicionalnih kupica na zelenu nogicu- u vinskoj krčmi se ne toči pivo, samo lokalna vina.
Konobar je bio posebno raspoložen tu večer (drugi dan se pravio da nas ne prepoznaje), pa nam je zapisao nekoliko mjesta u okolici koja bismo trebali posjetiti, među ostalim destileriju Schladerer u obližnjem Staufenu, gradiću iz kojeg, pohvalio se, dolazi i koji “svakako vrijedi posjetiti”. Lokalne savjete na putovanjima ne odbijamo!
U prijašnjim sam postovima već pisala o Ceesu Nooteboomu, on je ipak jedan od mojih najdražih pisaca. Nakon što sam pročitala njegove “Skitnje do Santiaga”, imala sam toliko pitanja za njega, opčinio me njegov način gledanja i doživljavanja umjetnosti. Toliko da sam mu htjela poslati pismo (što, naravno, nisam). Šetali smo prvu večer po glavnoj ulici Badenweilera, kada sam se, očekivano, zaustavila uz izlog jedine knjižare- među hrpom lokalnih vodiča i knjiga o povijesti kraja ugledala sam Nooteboomovo lice i najavu gostovanja u, ni manje ni više nego- Badenweileru! Samo što se gostovanje održalo večer prije i tako sam za jedan dan propustila susret koji se vrlo lako mogao dogoditi u mjestu u kojem bih ga najmanje očekivala. Da i nisam, vjerojatno bi mi bilo neugodno obratiti mu se (uostalom, na kojem jeziku- njemačkom? engleskom?) i tako bih ostala u ulozi zadivljenog slušaoca (što i ne bi bilo tako loše).
Sljedeći dan unajmili smo bicikle i napravili lijep krug oko Badenweilera kroz okolne vinograde i šume. Mi se volimo pohvaliti da dolazimo iz vinarskog kraja, a onda otputujemo u Njemačku i vidimo što zaista znači vinarska proizvodnja: svud uokolo malog Badenweilera nižu se brežuljci nepreglednih vinograda, ipak mu je poznata vinarska regija Alsace preko puta. U listopadu, ti su brežuljci bili zlatni, a bogati tamnoplavi grozdovi još su uvijek čekali berbu- baš predivan prizor! Dio puta vodio je kroz vinograde, a zatim prešao u lijepo uređeni šumski put s pogledima koji su se povremeno otvarali na susjedne brežuljke prekrivene crnogoricom te livade istočkane kućama i imanjima kada smo se ponovo približili Badenweileru. Ta vina pili smo posvuda (zapravo više nego pivo, na koje smo navikli u Njemačkoj), a ovaj kraj posebno je poznat po sortama Müller-Thurgau, Grauburgunder, Gewürztraminer, Riesling, Spätburgunder i Gutedel. Nama je posebno pasao Gewürztraminer, a već samo ime zvuči zamamno (“Gewürz” je na njemačkom začin, kod nas se prigodno prevodi kao “mirisni traminac”, pa tko ga ne bi želio piti!).
Prijatelji su nas vodili na neka njihova omiljena mjesta pa smo tako jednu večer završili u pivnici “Zum Wilden Mann”, gdje nas je dočekala živahna atmosfera i konobarica iz Hrvatske. Luka je jeo fantastičan gulaš sa šumskim gljivama, ja Tafelspitz (kuhanu govedinu s umakom od hrena), Branka i Otto oboje pastrve, po kojima je ovaj kraj poznat. Hrana je bila odlična, prava “hausmannskost” (tradicionalna, domaća kuhinja), točilo se pivo i sve je bilo dosta povoljno. I ova lokalna krčma postala je jedno od “naših mjesta”.
S obzirom na to da je kraj poznat i po nekoliko vrhunskih destilerija, mi smo kao (tada još) budući destileri posjetili Schladerer u Staufenu (po preporuci raspoloženog konobara) i jednu manju destileriju koju je Luka otkrio i koja redovito osvaja sve nagrade na cijenjenoj austrijskoj “Destillati”. Schladerer je za naše pojmove velika destilerija, a od 1844. proizvodi voćne destilate koji su jedni od najboljih koje sam ikada probala. Vodstvo je bilo organizirano po fazama proizvodnje: od dvorišta kojim se širio miris dunja koje su u velkim kašetama čekale obradu za fermentaciju, preko destilerije s prekrasnim njemačkim bakrenim kotlovima, do podruma u kojima se rakija čuva u inox, drvenim i keramičkim bačvama (tamo nema plastike!), sobe za kušanje i simpatično uređenog dućana na izlazu. Meni je u posebnom sjećanju ostao Himbeergeist (geist ili rakija od maline) i Milder Bergapfel (rakija od planinske jabuke, kratko odležana u kontaktu s drvom). Na izlasku smo kupili Himbeergeist za poklon i njihov novi Gretchen Gin s jakim mirisom borove šume i hipstersko-tradicionalnim dizajnom sa ženom u švarcvaldskoj nošnji.
Staufen je stvarno, kako je konobar i najavio, lijep gradić okružen vinogradima, sa srednjovjekovnom utvrdom i gradskom vijećnicom, lisnatim fasadama i cvjetnim okućnicama. No Staufen posebno zanimljivim čini geografska pojava koja lokalnom stanovništvu zadaje nezamislive probleme- naime, Staufen raste u vis. Lokalna vlast je 2007. započela projekt bušenja kako bi došli do termalnog izvora za grijanje gradske vijećnice. Tim radovima slučajno su probušili podzemni sloj anhidrita koji se počeo puniti vodom i zatim širiti. To je prvo dovelo do potonuća, a zatim i do izdizanja grada. Šetnjom Staufenom možete vidjeti posljedice te pogreške- zgrade pucaju, a lokalci preko pukotina lijepe simbolične flastere s natpisom “Staufen darf nicht zerbrechen”- “Staufen se ne smije slomiti”.
Nakon Staufena, posjetili smo malu destileriju Fridolin Baumgartner i oduševili se njihovim destilatima (s obzirom na nagrade koje redovito osvajaju na “Destillati”, očito nismo jedini). U Hrvatskoj smo, po pitanju rakija, navikli na šljivu, marelicu, lozu, travaricu, eventualno krušku ili dunju- koja može biti dobra ili loša (dok je najčešći komentar: “Uuu, jaka!”), ali rijetko profinjena. Tamo smo isprobali destilat lješnjaka koji je imao okus po Giotto čokoladicama, destilat akacije koji je mirisao po bijelim cvjetovima koji ispune istarske šume u proljeće, destilat naranče koji je imao okus prave pravcate naranče (i mi trenutačno radimo na takvom destilatu!:)). Zatim destilati jagode, mušmule, nekoliko vrsta njemačkih sorti šljiva, krušaka, višanja i trešanja… To su sve prozirni destilati bez dodanog šećera, ovdje ne govorimo o likerima. Kupili smo nagrađivani Weinbrand (destilat vina), akaciju i Williams krušku. Meni se posebno svidjelo njihovo rascvjetano dvorište, Luki razgovor s destilerom. Svakom svoje.
Staufen
Od pet dana provedenih u Schwarzwaldu, dva smo iskoristili za izlete u Francusku, koja je toliko blizu da u jednom danu bez problema možete obići i nekoliko bajkovitih alzaških gradića. O tome, i Strasbourgu u sljedećem postu.
Jeste li već bili u Schwarzwaldu, a ako niste- želite li ga posjetiti? I kakva su mišljenja o ovom novom formatu postova, ima li vas koji radije čitate na hrvatskom nego na engleskom?
Ako vam se svidio post i želite podržati moj blog, podijelite ga s prijateljima ili na društvenim mrežama, a po novom me možete i počastiti kavom preko Ko-fi platforme:
Anja
Spremi na Pinterest!
