U posljednjem postu (od kojega su prošla već tri mjeseca, odnosno cijelo ljeto) prošetali smo Eguisheimom, bajkovitim alzaškim gradićem za kojeg sam prvi puta čula za našeg putovanja u Schwarzwald. Colmar, veći i poznatiji, “glavni grad alzaških vina”, šarmirao nas je unatoč većem broju turista i mojim pretjeranim očekivanjima vezanim za broj kanala “Male Venecije”.
Colmar mi je, uz kanale i pastelne fasade po kojima je poznat, najviše ostao u sjećanju po dobroj hrani i gurmanskoj atmosferi, pa krenimo po delikatesnim radnjama, kavanama i slastičarnama.
Tek što smo ušli u stari dio grada, naišli smo na mesnicu koja je izlog ispunila tartovima i pate en crouteima (paštetama zapečenim u prhkom tijestu). U radnji nasuprot, izlog ispunjen visokim mekanim kuglofima koje poželiš stisnuti (svakako i pojesti, uz šalicu mlijeka). To je Maison Alsacienne, lanac slastičarna čije smo mirisne kolačiće probali u Eguisheimu. Grad nam se već sviđao, a po paštete i slatkiše ćemo se vratiti na povratku.
Colmar je napad na osjetila, pogotovo sada, kada gledam fotografije- kao kredom obojene fasade u svijetloplavo, rozo, žuto, iskrižane drvenim gredama, ukrašene zidnim slikama, znakovima od kovanog željeza, škurama u istom (ili odgovaraućem) tonu- pomalo nalik kulisi.
Sasvim slučajno naišli smo na Au Croissant Dore, kultni kafić koji spominje i Lonely Planet, čiju je rozu Art Nouveau fasadu i izlog ispunjen starinskim metalnim čajnicima i kolačima pod staklenim zvonom teško promašiti. Odlučili smo se vratiti ovdje nakon šetnje i ručka, kojeg (a to je rijetka prilika) nismo imali isplaniranog. Htjeli smo nešto jednostavno, ne previše otmjeno, nikako ne turističko- i tako smo se vrtili u krug i uporno izbjegavali Sezanne, delikatesnu radnju s restorančićem na katu, koju je spominjao moj vodič, a čiji meni u izlogu nismo uspjeli dešifrirati. Radnjica je u prizemlju puna čudesa- sira, šunki, pršuta i kobasica, ulja, tjestenina i vina, jedno od onih mjesta u kojima odmah poželiš sve.
Uskim stepeničicama na kat, i našli smo se u ugodnoj, praznoj prostoriji (izuzev jednog para koji je pijuckao vino) jednostavno, elegantno uređenoj, s bordo crvenim drvenim zidnim oplatama, papirnatom lampom u obliku oblaka i pogledom na ulicu. Odmah nam se svidjelo, a kada je stigla plata s narescima i dvije čaše rozea, zbilja nam nije bilo jasno zašto smo se toliko opirali tom mjestu. Ako se vratimo u Colmar, svakako bih se vratila- na čašu vina i na platu čega god mi donesu.
Nakon ručka, prošetali smo do La Petite Venise (Male Venecije), četvrti po kojoj je Colmar poznat, a u kojoj se kuće nezaobilaznih pastelnih boja zrcale u zelenoj vodi kanala. Iznenađujuće puno zelenila raste oko kuća i u pozadini tog kanala, riječno raslinje, topole, koje me uvijek podsjete na Kupu, pa mi takav krajolik nekako odmah priraste srcu. Obližnja Marche Couvert (natkrivena tržnica), nije nas naročito oduševila, pa smo se vratili u uličice oko crkve St Martin, koja sa svojim zeleno smeđim uzorkom krova privlači kao putokaz. Ja sam naišla na radnjicu koja prodaje francuske pletene torbe za tržnicu (uz razne slatkiše), kakvu sam dugo tražila i koju sam morala kupiti. Na povratku sam je naravno napunila bagetima, zrelim sirom, paštetama u prhkom tijestu, vinom. Kakav bi to inače bio izlet u Francusku?
Au Croissant Dore jedan je od šarmantnijih kafića u kojima sam ikada bila, u kojem je gazda Luku odmah prozvao “l’Americaine” jer mu se obratio na engleskom, a gazdarica poslužila divan kolač od čokolade. Za mene čaj, za Luku kolač i upijanje atmosfere koju čine: stari gazda i gazdarica u žustrom razgovoru sa stalnim mušterijama (ona, iako pogrbljena, savršeno spretna u posluživanju stolova), staklene posude ispunjene bombonima i makaronima, stalne mušterije udubljene u neku svoju internu zabavu, rasparene lampe, zidovi ispunjeni posterima, starinskim urama i drvenim poličicama... Još jedno mjesto koje spremam u mentalnu ladicu divnih ugođaja.
U Rue des Boulangers (ulici mesnica, i zbilja), kupujemo dvije vrste paštete u prhkom tijestu (koja zaista nema veze s onim što mi smatramo paštetom), nalazimo bio dućan s kozjim sirom i vinom, pekaru u kojoj od svega biramo ipak bagete, i tu večer u hotelu u Njemačkoj upriličujemo jednu od najslađih nam večera uz pate en croute direktno s papira u koji je umotana, sir razmazan po bagetu, crno vino, svijeće i svježi švarcvaldski zrak koji ulazi kroz prozor. Često se sjetimo te večere.
Što bih još mogla reći o Colmaru u kojem smo proveli premalo vremena da bih podijelila nešto više od dojma? Da je divan baš u jesen, da mu pašu sivkaste nijanse neba, a sigurna sam da mu pašu i zlataste nijanse sunčane jeseni. Tim vinima, mirisnim kolačićima, zrelim sirevima, tom bajkovitom ugođaju baš pristaje jesen. Čaša rozea, vilica u kremastom kolaču, bordo oplate, snažni, peckavi miris sira, košara puna bageta i pašteta; topli šal, dan bez kiše, gazdarica s tacnom u rukama i smijeh za susjednim stolom- ništa manje i ništa više nisam ni očekivala od izleta u Francusku.
Do sljedećeg posta (a nadamo se da će ovaj put proći manje vremena),
Anja