Pretprošlog ljeta smo, između par dana provedenih u najdražoj nam Padovi i tjedan dana na najdražem nam Marettimu- na jedan dan posjetili Bolognu. U kakvom smo drugom vremenu tada živjeli! Nakon više od godinu dana bez putovanja, uz iznimku nekoliko izleta u Trst, čini se kao da pišem o nekom drugom životu. U međuvremenu, tijekom izolacije i odricanja (odricanja od druženja, putovanja, izleta), puno sam razmišljala o Italiji. Naša putovanja u Italiju nikada nisam uzimala zdravo za gotovo- i uživala sam u svakom kroasanu sa spremutom, svakoj šetnji, svakom aperitivu, svakoj lijepoj ulici i svakoj stvari koju sam kupila kao uspomenu na ta putovanja. No znam da ću, kada nam se pruži sljedeća prilika za sigurno, bezbrižno putovanje po Italiji, htjeti udahnuti svaki trenutak, svaki detalj.

Naš izlet u Bolognu nije bio ni po čemu poseban, nismo vidjeli, doživjeli, a ni jeli ništa posebno, a ipak, bio je to jedan od onih savršeno lijepih, bezbrižnih dana, vjerojatno baš zato što je bio neplaniran i pomalo lijen. Nakon što smo pogledali epizodu o Emiliji-Romagni BBC-eve serije Italy Unpacked (koju vode genijalni Andrew Graham-Dixon i Giorgio Locatelli, jedan povjesničar umjetnosti, drugi šef kuhinje, obojica zaljubljenici u Italiju), jednostavno smo htjeli prošetati po Bologni.

Bologna je poznata po najstarijem sveučilištu na svijetu (osnovanom 1088. g., a grad i danas vrvi studentima), po zgradama od crvene cigle, arkadama, tornjevima, monumentalnoj bazilici sv. Petronija, po ljevičarskom duhu i dobroj kuhinji- sa stjegonošama kao što su tagliatelle al ragu (koje ostatak svijeta naziva špageti bolonjeze), tortellini in brodo (tortelini u juhi), mortadela itd. Te posebnosti zaslužne su za njezina tri nadimka: “La Dotta” (“Učena”), “La Rossa” (“Crvena”) i “La Grassa” (“Debela”).

Nas na svakom putovanju primarno zanima hrana, pa smo i u Bologni šetnju započeli na tržnici, srednjovjekovnoj Mercatino di Mezzo, u blizini Piazze Maggiore. Za mene su tržnice, mjesta gdje stanovnici kupuju (nadam se) lokalnu hranu, bilo grada i uvid u svakodnevni život mjesta. Mnogi talijanski gradovi koje sam posjetila imaju fantastične tržnice: Padova, Palermo, Firenza, Marsala, Rim, Venecija, neke na ulicama, neke na trgovima, neke u za tu namjenu izgrađenim grandioznim zgradama (hrana je u Italiji ozbiljna stvar). Bolognina centralna tržnica zadržala je srednjovjekovni ugođaj- štandovi izlažu bogatstvo voća i povrća duž uskih, zakrivljenih, visokim kućama ograđenih uličica. Te kuće prirodno zasjenjuju ulicu i ovdje barokna svjetlost stupa na scenu: mi smo uhvatili zraku sunca kako pada na brdo cherry rajčica. Postoji li talijanskiji prizor od toga?

Obližnja bazilika sv. Petronija jedan je od velikih srednjovjekovnih graditeljskih projekata, započeta otprilike u isto vrijeme kao i milanska katedrala, sa sličnim težnjama k veličini (planirana dužina glavnog broda bila je 182.4m, s grandioznom kupolom nad križanjem s transeptom). Gradnja je započela 1390., a projekt nikad nije dovršen- glavni brod završen je pedesetak metara kraći od planiranog, transept i kor nikada nisu ni započeti, gornja polovica fasade ostala je nedovršena. Ipak se njezin interijer smatra jednim od elegantnijih primjera talijanske gotike, a posebnost fasade leži u oštrom kontrastu bijelim i ružičastim mramorom prekrivenog donjeg dijela s reljefima i kipovima Jacopa della Quercie i grube cigle gornjeg dijela.

S ili bez planiranja, teško da se može propustiti pogled na kose tornjeve, ili Due Torri kako ih nazivaju u Bologni. Torre degli Asinelli i Torre della Garisenda izgrađeni su u 12. stoljeću, kada je visina tornja služila ne samo za obranu, nego i kao prikaz bogatstva plemićkih obitelji. Od stotinjak srednjovjekovnih tornjeva, Bologni je ostalo njih dvadesetak, koji svojom visinom i elegancijom dominiraju vizurom grada. Nismo bili raspoloženi za uspon na 97 metara visok Torre degli Asinelli (bio je vruć dan, a mi smo htjeli lijeni, opušteni izlet), ali je uspon moguć, ako želite uhvatiti pogled iz ptičje perspektive.

Mi smo bili zaniteresiraniji za ručak, a kratko pretraživanje Tripadvisora dovelo nas je do Osterije Solferino, u kojoj nismo jeli niti tagliatelle al ragu, niti tortelline in brodo. Sporo kuhana govedina za mene, riblji filet za Luku- i iako to nije bila najbolja talijanska hrana koju smo jeli (ipak to nije južna Italija), bila je uvjerljivo dobra (ipak je to Italija)! Nakon ručka, prošetali smo poznatim bolonjskim arkadama, koje su toliko karakteristična značajka grada, da su bile talijanski prijedlog za UNESCOV popis svjetske baštine u 2020. Grad ima oko 40 kilometara natkrivenih arkada, što ga čini vrlo ugodnim za šetnju po svim vremenskim uvjetima (bile su dobrodošlo olakšanje na onako vruć dan). Ispod jedne od arkada, miris vanilije privukao nas je u malu slastičarnu- sa simpatičnom mladom gazdaricom, psićem iza pulta i gomilom prhkih kolačića u vitrini. Odabrali smo od svake vrste po nekoliko i zaputili se natrag u Padovu.

Za našeg sljedećeg posjeta, voljela bih vidjeti slike bolonjskog majstora Giorgia Morandija u Muzeju Morandi- poznatog po jednostavnim prikazima skromnih, svakodnevnih predmeta i ugašenoj, pastelnoj paleti. Zatim, posjetiti legendarnu radnju Paolo Atti&Figli, u kojoj se tjestenine još uvijek rade na tradicionalan način, tagliatelle režu po mjeri, a sve- od interijera do kutija u koje pakiraju tjesteninu, je vremenska kapsula. Kako bih otkrila nešto o “Učenoj”, voljela bih posjetiti anatomski teatar iz 17. stoljeća, izvorište moderne medicine i Biblioteku Comunale s oko 600.000 svezaka- oboje smještene u zgradi Archiginnasija.

S obzirom na to da je ovaj post trebao biti foto-dnevnik, ostavljam vas toplim, crvenkastim fotografijama- baš kakva je i sama Bologna. Ako želite pročitati vodič s korisnim putnim informacijama, preporučujem blog moje prijateljice Tanmaye, temeljite putnice.

Do skorog čitanja,

Anja

Spremi na Pinterest!